 U nedjelju 11. prosinca obilježena je dvadeseta obljetnica Župe Srca Marijina Posavska Mahala. Priprava za obljetnicu je bila trodnevnica tijekom koje su misna slavlja predvodili mjesni župnik velečasni Ivan Ravliće te ujaci iz Svilaja i Potočana Fra Ivica Vidak i Fra Mladen Jozi ?) Svečanu svetu Misu na samu obljetnicu predvodio je pomoćni biskup vrhbosanski monsinjor Pero Sudar. U prigodnoj propovijedi monsinjor Sudar je izrazio zadovoljstvo što je u prigodi progovoriti okupljenim vjernicima i pozvati ih da ustraju u svojoj odlučnosti da se vrate i opstanu u Posavskoj Mahali i ovom dijelu Bosanske Posavine. Posebno je istakao da je rađanje jedini mogući način našega opstanka na ovim prostorima, a onima koji su za ovu prigodu posjetili rodni kraj podsjetio je da je zavičaj ono jedino što se ne može kupiti niti ponovo steći na nekom drugom mjestu makar život tamo bi lakši i na prvi pogled sretniji. Nakon misnog slavlja u mjesnom domu u Posavskoj Mahali organiziran je zajednički ručak i prigodno druženje. Kada je pokojni Fra Grga Vilić počeo pripremati jednu od svojih knjiga u kojima je zapravo prepisivanjem i prevođenjem starih matica nastojao očuvati spomen na davne žitelje, vjernike Podvučijaka, s nestrpljenjem sam prelistavao rukopise tražeći tragove u kojima će se pojaviti ime Posavske Mahale. I gle čuda u matici vjenčanih koja pokriva vrijeme od 1773. do 1788. nigdje ni jednog vjenčanja u kome bi bio zabilježen jedan od ženika iz ovoga sela. Zaključak je jasan: u to vrijeme bilo je i Srnave i Drenovca i Svilaja i Vrbovca i Balegovca i Dubice i dalje da ne brojim, ali Posavske Mahale nije bilo. Ima Lipika i Prnjavora, ali Posavske Mahale nema. Da je nije bilo potvrđuje i Matica krštenih iz istog vremena, nema krštene duše rođene u našem selu u to doba. Bit će je poslije, to je jasno, mi smo najbolji dokaz toga. No, što je bilo prije toga vremena? Je li moguće da je jedan ovakav kraj u srcu Podvučijaka prije toga bio prazan, a svud okolo živa sela? Logičan odgovor je negativan. Dakle naselja na ovom prostoru je moralo biti. Zavirimo li u povijesne knjige naći ćemo sljedeće: Prvo: U srednjem vijeku se u neposrednoj blizini današnje Posavske Mahale spominju dva zemljišna posjeda u vlasništvu bosanskih vladara. Jedan je Dubica i oko nje poodavno nema dvojbe da se radio o prostoru na kome je i danas naselje s istim imenom. U isto vrijeme tu je i posjed Jošavica (Jelšavica) uz samu Dubicu. U odžačkom kraju ima naselje s tim imenom, no ono je duboko u Vučjaku i teško se može dovesti u vezu s, u to vrijeme vrijednim, zemljišnim posjedom. Pa gdje onda smjestiti vrijedan kraljevski posjed. Vjerojatni odgovor na to pitanje je sljedeći: Iz Vučijaka se u posavsku ravnicu i danas slijeva potok ili rječica Jošava, darujući imena zaseocima: Gornjoj i Donjoj Jošavi i nastavlja prema Savi kroz Lipik i Posavsku Mahalu. Polazeći od ovih toponima da se pretpostaviti sljedeće: Jošavica je zemljišni posjed u nizinskom dijelu Podvučijaka, uz obale ove rječice, dakle i prostor današnje Posavske Mahale u to vrijeme bio je dio toga posjeda. Je li na tom posjedu bilo i naselja, to je već drugo pitanje. Drugo: U nešto bližoj povijesti zabilježeno je postojanje naseljenog mjesta na prostoru današnje Posavske Mahale. Naime Fra Marko Vasiljevčanin ili Fra Marko iz Vasiljeva Polja, provincijal Bosne Srebrene izabran na kapitulu u Fojnici 1675. godine, je rodom s prostora današnje Posavske Mahale (mjesto prema ravni modričkoj priko Bosne).(Više pojedinosti možete pročitati na stranici Garevac net). U današnjim zemljišnim knjigama u našoj katastarskoj općini, mnoštvo je parcela s nazivima Vasiljevci i Vasiljevo Polje. Vlasnici tih parcela su Barukčići iz Brezika, Ercezi iz Doljana, Jeleči iz Žabara itd. Što je bilo s Vasiljevim Poljem, gdje se izgubilo selo i župa koji su iznjedrili tadašnjeg provincijala Bosne Srebrene o tome ćemo neki drugi put. Iz ovih par razmišljanja lako je zaključiti sljedeće: uzalud svi ratovi, svi silni zavojevači, sva raseljavanja, kuge i kolere, ovaj prostor rasječen Jošavom, a omeđen Jasenovicom na istoku, starom Svilajskom cestom na jugu, Kamenicom na zapadu i Potopom na sjeveru, neopisivom snagom privlače svoje žitelje da uvijek nađu snage i volje početi ispočetka. |
